Dr Violeta Nestorov
Objavljeno: Al Jazeera Balkans
Nastavnici često nailaze na veliku agresivnost roditelja ukoliko im iole kritikuju djecu…
„Mrzim brokulu! Bljak!“, galamit će kroz suze vaš potomak u još jednoj epizodi agonije porodičnog ručka, dok će majka s telefonom na uhu, usred važnih poslovnih pregovora, pokušati da mu u usta nagura makar još jednu kašiku povrća, a pristojno distancirani otac između dva zalogaja proviriti ima li šta novo na društvenim mrežama, uz pokoji mrki pogled ka potomku koji mu kvari ukus obroka.
Već viđeno, mnogo puta, sve dok ne stigne „konjica“ u vidu mobitela, tableta, obećanja o ispunjenju kojekakvih želja, ili pak selidbe u dnevni boravak, u carstvo crtanih filmova, koji će odraditi ono za šta roditelji u današnjem savremenom društvu imaju sve manje živaca, a što su naši preci redovno (i uspješno) rješavali čeličnim autoritetom. I prigodnom komadićem drveta.
No, vremena su se promijenila. Svakodnevni stres, nedostatak volje, vremena i strpljenja, breme egzistencijalnih problema, nepoznavanje osnovnih pedagoških postulata…, sve je to dovelo do promjene u današnjem shvatanju i prakticiranju odgoja djece, koji je, kako upozoravaju mnogi pedagozi, skrenuo na stramputicu.
Ispunjavanje želja zbog mira u kući
Popuštanje u nastojanju da se spriječi negodovanje ili, ne daj bože, plač djeteta koji će staviti šlag na cjelodnevni stres, ispunjavanje svake želje radi mira u kući, posezanje za tehnološkim blagodetima koje će vam osloboditi vrijeme za ispunjavanje sopstvenih želja u tolikoj mjeri uzima maha da se eksperti s pravom pitaju kakve to generacije djece dobar dio današnjih roditelja odgaja i kuda će takve metode djecu odvesti u budućnosti?
Kako nam kaže dr. Violeta Nestorov, bliska saradnica poznatog beogradskog dječjeg psihijatra Svetomira Bojanina, istraživanje koje su proveli pokazuju da roditelji imaju jako malo slobodnog vremena, ali da i to slobodno vrijeme najčešće ne provode kvalitetno kada je riječ o odnosu sa djecom.
Pretrpavanje obavezama: Škola, kurs, muzika i sport
„Moja kćerka stiže sve. Poslije škole i kursa njemačkog jezika, stigne i u muzičku školu, a na odbojci je jedna od najboljih“. Ova ilustracija želje roditelja da od djeteta naprave novo svjetsko čudo, u nastojanju da ih svim raspoloživim sredstvima, kaže Nestorov, predstavlja još jednu grešku savremenog roditeljstva.
„Danas su roditeljska očekivanja pod velikim uticajem medija koji promovišu potrošački stil života. Zbog loše socio-ekonomske situacije u kojoj živimo potpuno je normalno da roditelj želi da dete bude uspešnije od njega. Osim toga, mnogi roditelji u budućoj karijeri svoje dece vide rešenje za svoje životne projekte. Ali na žalost, to u životu ne bude uvek tako. Pojedini roditelji izlažu svoju decu velikom fizičkom i mentalnom naporu što se odražava na razvoj ličnosti deteta koje ne uspeva da ispolji svoje spontane potrebe, mogućnosti i talente, što treba da bude osnovna struktura ponašanja kroz koju se dete ostvaruje kao ličnost. Nekad je mnogo važnije da dete provede kvalitetno slobodno vreme sa roditeljima nego da pohađa različite kurseve. U svemu treba imati mere i ne preterivati“, kaže Violeta Nestorov.
„Od dece se zahteva da budu mirna, da ne viču, da ne skaču, a da bi roditelji obavili telefonske razgovore, da pregledaju obaveštenja sa društvenih mreža, da bi mirno sedeli sa prijateljima ili da bi mogli da obave kućne poslove. Na ulici deca više ne mogu da se igraju kao nekadašnje generacije, zbog opasnosti koje je ovo vreme donelo. Ako roditelji nisu u stanju da organizuju struktuirano i kvalitetno slobodno vreme, šta onda deci preostaje nego da utonu u svet interneta, crtanih filmova i raznih aplikacija na mobilnim telefonima? Da bi dete što pre pojelo obrok nudi mu se da gleda u mobilni telefon dok jede, a da bi se što pre izašlo iz kuće roditelji obuvaju deci i vezuju im pertle i u desetoj godini života“, navodi Nestorov.
Problem digitalnih medija. Mnogi eksperti su složni da, kako vrijeme odmiče, djeca sve ranije upadaju u virtualni svijet, što može izazvati ozbiljne posljedice po njihov razvoj. Govoreći o digitalnim medijima, pedagog iz Sarajeva Mirjama Gavrić-Hopić je stajališta da se djeca digitalnim medijima kada su djeca najosjetljivija na razvojne i okolinske utjecaje.
„Prepuštanje djece da sami biraju sadržaje, da bez nadzora provode sate pred malim ekranima, smatra se zanemiravanjem djeteta i tu nema opravdanja. Djeci treba da su voljena, prepoznata, viđena i da imaju osjećaj da su vrijedni pažnje svojih roditelja. Potrebni su im pokret, igra, istraživanje, socijalni odnosi, a odgovornost da se sve izabalanisira kako bismo obezbjedili optimalna razvoj je isključivo na odraslima.
Društvo strepi od djece
Na kraju, treba naglasiti da djeca trebaju podršku i usmjeravanje kako bi imali siguran prostor da istražuju svijet oko sebe i svijet u sebi. Roditelji su prvi i najbitniji učitelji koji modeliraju, omogućuju ovaj prstor za rast i razvoj, postavljaju granice sa ljubavlju, uče djecu poštovanju sebe i drugih i prenose vrijednosti koje će ih pratiti kroz život“, govori ona.
Brojne greške roditelja
Uspostavljanje filozofije roditeljstva nije lagan zadatak. Gotovo svi roditelji svakodnevno prave veliki broj grešaka koje se mogu odražavati na mentalni razvoj djeteta.
Kako kaže Gavrić-Hopić, njih je mnogo – prekomjerno opominjanje djeteta, disciplinovanje djeteta pred svima, stalno savjetovanje bez ohrabrenja, nedostatak pravila i podrške, česta poređenja s drugom djecom, nepoštivanje osjećaja, postavljanje loših primjera, pretjerana zaštita…
“Uvijek ste prezauzeti da razgovarate o stvarima koje su djeci bitne ili se igrate sa svojim djetetom samo kad vama odgovara ili jednostavno nemate interes da to radite. Usmjerenost na virtuelni svijet često će djetetu izgraditi osjećaj zanemarenosti”, tvrdi ona, te dodaje:
„Važno je uspostaviti uzajamno poštovanje i liniju otvorene komunikacije, a to je da dozvolite svom djetetu da pravi greške i ohrabruje ih da se oporave od svojih neuspjeha. Bez pokušaja ne možemo ni naučiti, zašto bi djeca bila drugačija? Trebamo ih ohrabriti da istražuju, da griješe, da uče iz svojih grešaka, da nastave dalje, da traže podršku za sebe kad im je potrebna i da se kreću u sigurnim okvirima. Ono što svaki roditelj mora zapamtiti je da ne preplavi dijete ograničenjima. Puštanje djetetu da raste dok se zabavlja, kroz igru, pokret, spontanost, istraživanje je neprocjenjivo za njihov razvoj“.
Postavlja se pitanje koliku, i kakvu ulogu, ima društvo u odgoju djeteta? U bivšoj državi, ta uloga bila je kolektivna, ali danas, primjeri u kojima se niko neće niti osvrnuti na dječji vandalizam u parku, ne smatrajući to svojim problemom (a ujedno i ne želeći da to postane njegov problem), svjedoče se situacija promijenila iz temelja.
Današnje društvo, tvrdi Nestorov, prije strepi od takve djece, nego što ga pokušava promijeniti.
„Postoji izreka koja kaže da je potrebno celo selo da bi se odgojilo jedno dete. Danas su se ljudi udaljili jedni od drugih. Na primer, u jednoj većoj zgradi u gradu, ljudi se uopšte ni ne poznaju, niti imaju bilo kakvu komunikaciju. Nekada su škole imale izraženiju vaspitnu komponentu, dok danas to skoro u potpunosti izostaje. Deca su postala veći autoritet i od roditelja i od nastavnika. Nastavnici često nailaze na veliku agresivnost od strane roditelja ukoliko dobiju kritiku u vezi vaspitanja deteta. Roditelji ne shvataju značaj jedinstvenog vaspitnog delovanja na dete, pa i kada se neminovno problemi jednog dana pojave, roditelji i tada traže krivce u drugima“, priča ona.
A, zapravo, sjeme problema je upravo pogrešan stav roditelja, koji će, umjesto da djetetu ponude ono što mu je najvažnije, sopstvena iskustva u formiranju moralnih vrijednosti i ličnosti, otvoriti portal ulaska u virtualni svijet u kojem će dijete, nezrelo kakvo jeste, početi formirati sopstvene stavove o životu i svjetu.
U zaključku, Nestorov poručuje da je dostupnost najrazličitijih pomagala, igračaka, tehnbologije…, zanemarila ono osnovno – ulogu roditelja.
Dječji plač: Prirodna pojava ili noćna mora?
„Odnos sa roditeljima je za dete puno važniji nego skupe igračke, garderoba i brojne aktivnosti koje sprovode drugi ljudi koji su za to plaćeni. Roditelj sa detetom treba da se igra, da mu pomaže, da razmenjuje poglede i reči i da mu, praktično, izgrađuje život. Mnogo igračaka nije potrebno jer se, takoreći, deca zatrpaju igračkama i od njih ne vide roditelje. A oni mu najviše trebaju“, zaključuje Nestorov.
Dječji plač je jedna od najvećih noćnih mora roditelja, koji će u velikom broju slučajeva preduzeti sve da do njega ne dođe. Takva popustljivost, tvrde eksperti, ne vodi ničemu dobrom, samo podstiče dijete na još radikalnije ponašanje.
„Najprirodnije je da beba i dete plaču zbog fizioloških potreba, odnosno traže da bude sita, suva i da im je udobno. U skladu sa tim, roditelji od samog rođenja deteta čine sve da ono slučajno ne zaplače. Život porodice se zbog toga potpuno poremeti, svi ukućani počinju da šapuću dok dete spava, a kada je budno, svi pokušavaju da animiraju dete. Što više roditelji preteruju dete se navikava i potrebno mu je sve više i više ovakvih neprirodnih nadražaja. Kako deca rastu sve više su vidljive posledice popustljivog ili potkupljivačkog vaspitanja dece. To su one situacije kada se detetu obećaju video-igrice ako pojede obrok, ili mu se obećavaju pokloni ako udovolji zahtevima roditelja. Sve je više dece koja prave roditeljima scene na javnim mestima, u prodavnicama ili u gradskom prevozu i uspešno postižu svoj cilj“, kaže Nestorov.
Govoreći o odnosu djeteta s ostalom djecom, Nestorov navodi primjer dječjih rođendana, koji su se vremenom pretvorili u natjecanje u spektakularnosti, a što djetetu, kako kaže, izazove iskrivljen pogled na realnost. A i to je greška roditelja.
Rođendani: Takmičenje u spektakularnosti
„Skoro po pravilu se za decu organizuju velike proslave rođendana u igraonicama ili restoranima gde se roditelji nadmeću ko će imati bolju proslavu. Deca se na tim proslavama postavljaju u centar pažnje, postavljaju se da sede na foteljama koje liče na kraljevske tronove, pa im se čak i krune stavljaju na glavu. Onda sve to fotografišu profesionalni fotografi i drugi roditelji pomoću mobilnih telefona, pa se sve to objavljuje na društvenim mrežama… Prvi sudar sa realnom situacijom je polazak u prvi razred kada dete shvati da u tom odeljenju ima još 20-30 najpametnijih i najlepših prinčeva i princeza. Tu se onda kod dece pojavljuju najrazličitiji problemi“, kaže Nestorov.
Šta mogu učiniti roditelji da bi pravilno usmjerili svoje dijete?
“Škola roditeljstva ne postoji. Samo treba biti ‘normalan’ roditelj i živeti normalno. Deca uče imitacijom i deca će nas praktično upiti. Puno korisnija bi bila knjiga za vaspitanje roditelja, jer najčešće bude situacija da, kakvi su roditelji, takva su i deca. Mladi ljudi, pre nego što postanu roditelji, treba da rade na svom razvoju. Dobra deca se ne rađaju. Dobri roditelji odgajaju dobru decu koja će postati dobri ljudi. Mi nikog ne možemo menjati na silu i ako ne želi da se menja. Onda je jasno kakva nam je budućnost, u najvećem broju slučajeva deca će biti poput roditelja”, kaže Nestorov.
Objavljeno: Al Jazeera Balkans
Razgovor vodio: Muamer Tanović